Ne znam šta sada. Trenutno su dvojica u mom životu. A zapravo nijedan
nije stvarno tu.
I neverovatno su slični. Počinjem da verujem u priču o tome da postoji
određeni tip muškarca u koje se žene zaljubljuju. Moj tip je onaj najgori,
povredjeni, bez vere u ljubav. Kao da želim da ih razuverim. Da im pokažem da
mogu opet voleti. Ali nisam uspela ni sa jednim.
Najgori je onaj osećaj da nisam dala sve od sebe i da je moglo biti
drugačije. To je ono što lomi.
Nismo mogli to, zar ne? Bilo je preteško za nas da pokušamo
zaista biti zajedno. Najteža godina je iza mene. Otišla sam od onog kog sam
jedino volela. Uradila sam to, jer nikada nikog nisam umela da trpim. Uvek bih,
kada bi mi nešto zasmetalo. I nikad se pokajala zbog toga. Do sada. A ono što najviše boli je znanje da sa tobom
nije bilo isto : da si ti bar jednom rekao ostani, nikad ne bih otišla.
Povredili
smo jedno drugo, namerno ili slučajno.
Učinili smo
sve da se uništimo. Isti smo mi, mili moj. Oboje povredjeni, ti od nje, ja od
tebe, uradili smo jedino što smo mogli, uplašeni da se to ne ponovi – odbijali smo
svaku pomisao da bi to moglo da bude nešto bolje, nešto pravo.
Eto,
čestitam nam sada, to je prva stvar koju smo uspešno sproveli u delo.
I eto, prolazi vreme...
Ali neke stvari, koliko god se trudila da zaboravim, i dalje su tu.
Postupak za koji vise ne znam da li je bio greska ili nije je zauvek povukao liniju izmedju nas dvoje. Znam, ponos je to, ista bih i ja bila na tom mestu. Mozda i gora. Ali, nista ne znas dok se tebi ne desi.
Nisi svestan sta mozes da uradis, i osecas u istom trenutku. Bes, tugu, kraj.
I ne mislim o njemu, uopste... Samo me mali neki deo dana uvek podseti. I onda pocne razmisljanje. Ne traje dugo, izgradila sam jak mehanizam odbrane od tih posebnih misli, zabranjene su. Ali bitka u glavi je uvek tu. Ne zavrsi se uvek mojom pobedom, nazalost. Dani koji su prosli ucinili su da nista od toga ne bude jako, cak su to nekad samo sekunde, ali tu su, ti trenuci nepredvidive slabosti.
Smejem se, ali nisam krenula dalje. Duboko u sebi to znam. Svesna da od toga nikad nece biti nista. Ali nikad. U ovom slucaju ne vazi nikad ne reci nikad. Apsolutno je tako.
Mozda su neke nove oci put do zaborava, jos to ne znam...
Samo znam da je jako tesko poceti opet verovati. Daleko sam od svih, prisutna, ali samo fizicki.
Svakom pronalazim mane, iako su mnogo bolji od njega i svakog kog sam pre njega upoznala. Ne vredi, trazim opet nekog gada poput njega, izgleda. Samo mi ne uspeva. U stvari, ne trazim, nisam sposobna za ikakvu bliskost sa bilo kim posle svega. Valjda onda samo cekam. Da se nesto desi, ne znajuci ni sta zapravo zelim, ni da li cu prepoznati to nesto i da mi je ispred nosa.
O, kako sam samo bila srecna na trenutke kad nisam mislila na sve, i kada je to bilo tako daleko, skoro zaboravljeno. Kroz maglu i dalje.
Ali eto, ovo se moralo desiti. Morala sam stati i oslusnuti sta mi zapravo prolazi kroz glavu tiho, skoro necujno. I ne vredi reci eto, sad sam nova, sve staro je proslost. To se zaista mora osetiti i doziveti. Kao i cinjenica da smo mi nasa proslost, i svi koraci koje smo presli. Kad ne ide, ne ide.
Ne vredi, od toga nikad necu moci da pobegnem, ma koliko to zelela.
Uvek ce on ostati tu negde, pritajen, i uvek cu se setiti kad ga vidim, i bilo koga ko me iz nekog razloga na njega podseca. To je kletva. I trajace zauvek, znam.
Valjda je to tako, sekunda odluci o godinama, i nista ne preostaje nego da nastavim da cutim o tome, jer nijedna izgovorena rec ne vredi vise, proslost se ne moze izmeniti.
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.